Tu su moje tajne, snovi
tu, u kišnoj kapi
i jutarnjoj rosi
Putovanje u snu

Sad u snu živiš, letiš,
i sa zebnjom krećeš ti noću na put,
prelaziš daljine, a na nebu zvijezde sjaju,
i blag' mjesec žut.

I vidiš u tamnoj šumi odsjaj vatre.
Približiš se krišom na gozbu šumskih stvorenja strašnih.
I ćutiš slatki strah i čak ti je ugodno viriti iz grmlja,
iza debla hrasta,
iza grana mračnih.

I samo se opet odgurneš u tami
daleko od svjetla jer te tama mami.

I tako do zore po svu noć se vrzmaš, putuješ
dok hladan ti vjetar fijuče u kosi
a da nikad nigdje tvoga traga nema
čak niti na snijegu, kamo li u rosi.

I kad se Sunce pojavi u zoru,
i obasja jastuk, tvoju zlatnu kosu,
pogledaj pauka
na tavanskom poklopcu.

I idi niz niti što ih vrijedno plete.

One će te dovest' opet mome oku
kao majci njeno
izgubljeno dijete.

autor stranice Antun | Na vrh stranice..

Srce na vratima

Koliko mi fale sada tvoje riječi,
da kucneš na vrata, da mi stisneš ruku.
I kada se dani protežu u beskraj,
i kad mi na prozor samo kiše tuku.

I tako te često tražim u daljini
i gdje neba nema, u oblaku živim.
I kao što ruka toploj ruci teži,
radost vidim samo u tvojoj blizini.

Samo u tvom oku vidim sjaj i plamen,
što mi fali srcu, i putokaz daje.
Kao svjetionik na nemirnom moru,
kao vječna vatra, k'o nebeski znamen.

I nek te ne čudi moja bajna Vilo,
kada čuješ kucaj na vratima tvojim.
I kad ti se čini da ne vidiš nikog,
to je moje srce na vratima bilo.

autor stranice Antun | Na vrh stranice..

Pozdrav zori

Zagledaj se u ovaj dan
jer je on Život, Život Života.
U njegovu kratkom dahu
skrivene se sve Istine, sva zbilja
Postojanja Tvoga:
Blaženstvo rasta,
Divota rada,
Blagoslov ispunjenja.
Jučer je tek jedan San,
a sutra tek Slutnja.
Dobro proživljeno Danas
u sretni San pretvorit će Jučer,
a svako Sutra u Slutnju punu nadanja.
Stog` dobro se zagledaj u Ovaj Dan

Indijski dramski pisac Kalidase | Na vrh stranice..

Pišem ti

Mogu ti pisati o zlatnome dvoru,
o travi što raste mjesto kućnog praga,
ne pjevaju ptice na našoj verandi,
nema više dragih utabanih staza.

Samo mjesec sjaji na šumskom proplanku.

Ne čujem ti korak, stisnule se grudi
ne miriše bagrem kao naših noći,
kada sam te nekad u tišini ček'o
slušao slavuja, krao tvoje oči.

Pratio po rosi i prvom uranku.

Opalo je lišće, moja bajna vilo...
Dok sam tebe ček'o
i mene je bilo.

autor stranice Antun | Na vrh stranice..

Molim te

Hoćeš li se molim te malo brinuti o meni
Sada kada oslobađam svoju dušu
Do srži ogoljena i ranjiva.
Hoćeš li ponijeti moj teret nakratko
Da se ovaj mirisni nektar slobode
Ne prolijeva uzalud.Šteta je velika.
Ne tražim puno samo da me nahraniš
i pomiluješ kao mačku,
da spustim glavu u tvoje krilo
i sklopim solju umivene vjeđe.
Ugrij mi tijelo u postelji
Koja ne pamti san.
Isprepleti mi kosu bojama jutra
Bojama koje prkose strahu.
Dočekaj samnom mraz na lišću
Kojeg je pregazilo vrijeme.
Isprepletenim rukama
Prošetajmo kroz maglu
U kojoj vrebaju sjenke ludila.
Pogledaj duboko u mene
ogledajući se u onom što želi da se rodi.
Ako ikako možeš
ostani još malo u ovoj pjesmi koju
slovkam na koljenima.
Drago moje sanjivo dijete
Što lutaš poput mene zvjezdanim bespućima
hoćeš li se malo brinuti o meni.Molim te.

DarshanaShrijani | Na vrh stranice..

Ti ne voliš i ne žališ mene

Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su k'o sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
al' ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća-
i k'o što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi će mo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče" tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss" i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema-
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.

Sergej Jesenjin | Na vrh stranice..

Mjesečevo srebro

Ne priznajem rastanke
i nikad neću
Suviše boli kada se grubo
otkine cvijet
koji tek niče
Kada na samom početku priče
vrijeme zatreperi i stane
baš kada blijeda
još prazna zora
mjesečevo srebro ušuti
i kada zamre let povjetarca
što dahom sluti
uzdahe nove, nasmijane

Ja želim da još s tobom gledam
kako se bude zlatasta mora
da s tobom dišem i da te volim
i vatrom noći i zore sjajem
I zato ne dam, i zato neću
i zato rastanke ne priznajem

Želim da živim tvojim dahom
i da se smijem osmjehom tvojim
želim da bolujem tvoje boli
i da strahujem tvojim strahom
dokle me ima
dok postojim

Želim da sanjam tvoje snove
i da kroz virove tvoje rijeke
ponovo osjetim prste u kosi
da razvijano sjeme maslačka
tvoj vjetar nosi
i sipa u šarene misli neke
u žute duge na modrom tlu
Zato ne dam i zato neću

Zato moj odraz još vješto krije
istih osmijeha tajne daleke
Zato cu uvijek biti sa tobom
u dašku misli ili u snu
Još uvek naš cvijet negdje niče
još uvijek naše tajne snije
i ustreptalom ljepotom traje
dok mu na lati leptiri slijeću

Svi su rastanci tužne priče
zato ja rastanke ne priznajem
i nikad neću.

Miroslav Antić | Na vrh stranice..

Majčina molitva

U kući kraj sela, u dubokoj boli,
pred ikonom kleči starica i moli.

I molitva njena govori o sinu,
sin negdje daleko brani domovinu.

Starica se moli, suza se ne stidi
i očima trudnim strašnu sliku vidi.

Ona vidi polje, polje poslije boja
i na zemlji mrtva svog sina heroja.

Teče krv iz grudi, svuda mrtvi leže,
a on hladnom rukom stijeg dušmana steže.

Sva se skamenila od sreće i muke
i sijedu je glavu spustila na ruke.

Obrve joj rijetke sijede vlasi kriju
ko biserje suze teku iz očiju.

Sergej Jesenjin | Na vrh stranice..

Majčino pismo

Što mogu reći još
u času tome,
i na što treba
odgovora dati?
preda mnom tu,
na stolu sumornome,
još leži pismo
što ga posla mati.

Ona mi piše:
"Ako imaš volje,
doputuj golube
na praznike k nama.
Kupi mi šal,
a ocu gaće bolje-
u kući vlada oskudica sama.

Nikako ne volim
što si poeta
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.

Ostarjela sam već
i nemam daha.
Da nisi otišo
iz doma svoga
uz mene bi sada
bila snaha
i zibala bih
unučića koga

No ti si djecu
sijo na sve strane
i ženu svoju
drugome si dao.
Bez drugova i doma,
svoje dane
u krčmama si ludo
prokockao.

Što je to s tobom,
moj ljubljeni sine,
bio si tih i blag
i svi su meni
isticali te tvoje vrline,
govoreći: koliko je sretan
otac tvoj Aleksandr Jesenjin!

No ispunio nisi
naše nade.
i zbog toga je
bol u duši veći,
jer ocu tvome
zalud na um pade
da pjesmama ćeš
mnogo novca steći.

No ako stečeš--
stran je tebi dom.
gorčine zato
u mom pismu ima,
jer dobro znadem
po slučaju tvom:
da novaca ne daju pjesnicima.

Nikako ne volim
što si poeta,
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.

Mori me briga
i bijede se bojim.
Ni konja više nema.
No da si ti u domu
imali bismo svega,
a ti sa umom tvojim--
i mjesto predsjednika
u Volispolkomu

Sergej Jesenjin | Na vrh stranice..

Pjesma o kuji

Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njene topline
voda se topila snježna

A uveče, kao i vazda,
kad koke na lijegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.

Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.

A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.

U plavet je zurila jasnu
i cvilila nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.

Sergej Jesenjin | Na vrh stranice..

Opomena

Vazno je,
mozda, i to da znamo:
Čovjek je zeljan tek ako zeli.

I ako sebe cijelog damo,
tek tada mozemo biti cijeli.

Saznacemo tek ako kažemo
riječi iskrene, istovjetne.

I samo onda kad i mi trazimo,
moći ce netko i nas da sretne.

Miroslav Antić | Na vrh stranice..

Ljubavna pesma

Ti si moj trenutak i moj san
I sjajna moja reč u šumu
I samo si lepota koliko si tajna
I samo istina koliko si žudnja.

Ostaj nedostižna, nema i daleka
Jer je san o sreći vise nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve sto seća.

Srce ima povest u suzi što leva,
U velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo sto duša prosneva.
Poljubac je susret najlepši na svetu.

Od mog prividjenja ti si cela tkana,
Tvoj plašt suncani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,
Simbol svih tastina, porazan i leden.

A ti ne postojiš, nit' si postojala.
Rodjena u mojoj tišini i čami,
Na Suncu mog srca ti si samo sjala
Jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.

Jovan Dučić | Na vrh stranice..

Večernja zvijezda

Nisko na nebu večernja zvijezda sja.
Još žamor ljeta u dolini traje.
Noć je, a mi idemo pustim krajem
žar prolaznosti obasjava naš put.

Kako je šutljivo more u daljini!
Beskrajnost njegova je samotna.
Tu blizu negdje u travama pognutim
glas zrikavca tužit ne prestaje.

Noć je, a mi idemo golim krajem.
Mladost naša zalazi za planinu.
Gasne zvijezda. Planina rastuć sja.
U tišini nestaje naš put.

Vesna Parun | Na vrh stranice..

Ja n'jesam sanjar...

Ja n'jesam sanjar, što u tihoj noći
Po moru bl'jede mjesečine pliva,
Hrleći carstvu svjetlosti i moći,
Na svilnom mehkom oblačju da sniva
Ružične sanke pramaljetne sreće,
Kad slavuj pjeva i kad cvate cv'jeće.

Ja n'jesam sanjar, na sunčanom traku
Što zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na leđnom krilu silna vitla bura
Ko svehli listak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.

O davno, davno otrova mi grudi
Cinička zbilja zemaljskog života,
Davno me udes rastavio hudi
Od mojih milih; ah, ja sam sirota!
Gle, moje lice - to je mrtva knjiga,
A slova su joj - nevolja i briga!

Ništa mi babo ostavio nije,
U hladu da mi medom život sladi;
Tužni se pjesnik sam na sebi grije
I poput mrava radi, radi, radi, -
Trošeći krvcu - snagu svoga duha,
Da steče tvrdu koru kruha.

Ja n'jesam sanjar, na sunčanom traku
Što zida sebi dvore od biljura;
Ta ja sam patnik, kog po crnom mraku
Na leđnom krilu silna vitla bura
Ko svehli fistak sa tanane grane,
U mutnu jesen kad na zemlju pane.


Musa Ćazim Ćatić | Na vrh stranice..

Žudnja

Sanjam da ćeš doći
jer mirišu noći, a drveće lista,
i novo se cvijeće svakog jutra rodi
jer osmjesi ljupki igraju po vodi,
i proljetnjim nebom što od sreće blista.

Jer pune topole, i kao da hoće
k nebu, pune tople, nabujale grudi
jer u duši bilja ljubav već se budi,
i mirisnim snijegom osulo se voće.

Jer zbog tebe čežnje u vazduhu plove
svu prirodu Gospod za tvoj doček kiti.
Cvijeće, vode, magle, jablanovi viti,
sve okolo mene čeka te i zove.

Dođi! Snovi moji u gustome roju
tebi lete. Dođi, bez tebe se pati!
Dođi! Sve kraj mene osmjeh će ti dati
i u svemu čežnju opazićeš moju.


Desanka Maksimović | Na vrh stranice..

Ja nemam mira

Ja nemam mira a u rat ne hrlim
Leden a gorim, plašim se i nadam
Po nebu letim, a na zemlju padam
Ne hvatam ništa, a svijet čitav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit omču driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, niti da odveže,
Neće me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nijem glasa ne gubim
Umrijeti žudim, a pomoći tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mrije niti mi se živi,
Smijem se plačući, žalošću se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.



Francesco Petrarca | Na vrh stranice..

Ponoć

Ponoć je.
U crnom plaštu nema boginja;
Slobodne duše to je svetinja...
To gluvo doba, taj crni čas -
Al' kakav glas?
Po tamnom krilu neme ponoći
Ko grdan talas jedan jedini
Da se po morskoj valja pučini -
Lagano huji - ko da umire,
Il' da iz crne zemlje izvire?
Mozda to dusi zemlji govore?
Il' zemlja kune svoje pokore?
Il' nebo, možda, dalje putuje,
Da moju kletvu više ne čuje?
Pa zvezde plaču, nebo tuguje,
Poslednji put se s zemljom rukuje...
Pa zar da neba svetu nestane?
Pa zar da zemlji više ne svane?
Zar da ostane -
Tama?...
I hod se čuje -
Da l' ponoć tako mirno putuje?
Ni vazduh tako tiho ne gazi -
Ko da sa onog sveta dolazi?
Il' kradom oblak ide naviše?
Il' bolnik kakav tesko uzdiše?
Il' andjo melem s neba donosi?
Il' oštru kosu da ga pokosi?
Da ljubav ne ide?... Da zloba nije?...
Mozda se krade, da nam popije
I ovu jednu času radosti?
Il' možda, suza ide žalosti?
Da nas orosi tužna kapljica?
Ili nam mrtve vraća zemljica?
. . . . . . . . . . . . . .
Vrata škrinuše...
O, duše| O mila seni|
O, majko moja| O, blago meni|
Mnogo je dana, mnogo godina,
Mnogo je gorkih bilo istina;
Mnogo mi puta drhtaše grudi,
Mnogo mi srca cepaše ljudi;
Mnogo sam kajo, mnogo grešio
I s hladnom smrću sebe tešio;
Mnogu sam gorku času popio,
Mnogi sam komad suzom topio...
O, majko, majko| O, mila seni|
Otkad te, majko, nisam video,
Nikakva dobra nisam video|...
Il' mozda misliš: Ta dobro mu je,
Kad ono tiho tkanje ne cuje,
Sto pauk veze žicom tananom
Nad onim nasim crnim tavanom,
Međ' ljudma si - međ' bližnjima -"
Al' zlo je, majko, biti međ' njima|
Pod ruku s zlobom pakost putuje,
S njima se zavist bratski rukuje,
A laž se uvek onde nahodi
Gde ih po svetu podlost provodi;
Laska ih dvori, izdajstvo služi,
A nevera se sa njima druzi...
O, majko, majko, svet je pakostan -
Život je, majko, vrlo žalostan...

Đura Jakšić | Na vrh stranice..

Ispovjed huligana

Neću da se varam. Idem s ranom
u srcu još uvijek dosta čistom:
zašto mene zovu šarlatanom?
Zašto mene zovu skandalistom?

Nisam pljačkao po šumama ljude,
niti streljo apsenike jadne.
Samo sam vragolan ćudi lude,
spreman svakom svoj osmijeh da dadne.

Uličice tverske mene vole.
U tom kvartu psu sam poznat svakom.
Imam srce moskovskoga lole,
psi me znadu po koraku lakom.

Svaki konj, pa bila to i raga,
kad me vidi meni glavom klima.
Moja ruka životinje draga.
Svaki stih moj utjeha je njima.

Ja cilindar ne nosim zbog žena.
Glupa strast je jednaka rugobi.
Iz njeg ja, da dušu riješim sjena,
kobilama dajem zlato zobi.

Drugog carstva ja pronađoh vrata,
jer mi niko ne zbori ko bratu.
Svakom psu sam spreman oko vrata
svezat svoju najljepšu kravatu.

Neću više ja da idem s ranom
u svom srcu. Sad mi sviće istom,
da me zato zovu šarlatanom,
da me zato zovu skandalistom.

Sergej Jesenjin | Na vrh stranice..

Tko sam? Što sam

Tko sam? Što sam? Ja  sam  samo  sanjar,
čiji  pogled  gasne  u  magli  i  memli,
živio  sam  usput,  ko  da  sanjam,
kao  mnogi  drugi  ljudi  na  toj  zemlji.

I  tebe  sad  ljubim  po  navici,  dijete,
zato  što  sam  mnoge  ljubio,  bolećiv,
zato  usput,  ko  što  palim  cigarete,
govorim  i  šapćem  zaljubljene  riječi.

"Uvijek"  i  "ljubljena"  i  "upamtit  ću",
a  u  duši  vazda  ista  pustoš  zrači;
ako  dirneš  strast  u  čovjekovu  biću,
istine,  bez  sumnje,  nikad  nećeš  naći.

Zato  moja  duša  ne  zna  što  je  jeza
odbijenih  želja,  neshvaćene  tuge.
Ti  si,  moja  gipka,  lakonoga  brezo,
stvorena  i  za  me  i  za  mnoge  druge.

Ali,  ako  tražeć  neku  srodnu  dušu.
vezan  protiv  želje,  utonem  u  sjeti,
nikad  neću  da  te  ljubomorom  gušim,
nikad  neću  tebe  grditi  ni  kleti.

Što  sam?  Tko  sam?  Ja  sam  samo  sanjar,
čiji  pogled  gasne  u  magli  i  memli,
i  volim  te  usput,  ko  da  sanjam,
kao  mnoge   druge  na  toj  zemlji

Sergej Jesenjin | Na vrh stranice..

Sjenka

Zbog svega što smo najljepše htjeli
hoću uz mene noćas da kreneš.
Ma bili svijetovi crni, il bijeli,
ma bili putevi hladni, il vreli,
nemoj da žališ ako sveneš.

Hoću da držiš moju ruku,
da se ne bojiš vjetra i mraka,
uspavana i kad kiše tuku,
jednako krhka, jednako jaka.

Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol i smijeh da piješ
i da ne želiš da se vratiš.

Da sa mnom ispod crnog neba
pronađeš kruha komadić bijeli,
pronadješ sunca komadić vreli,
pronađeš života komadić zreli.
Il crkneš, ako crći treba

zbog svega što smo najljepše htjeli.

Miroslav Antić | Na vrh stranice..

Nikad se nismo sreli nas dvoje

Znam, mora da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog sreće njene i sreće moje.

Pijana kiša, šiba i mlati,
vrbama vjetar čupa kosu.

Kuda ću?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svijetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam, gladan i mokar,
zašto se nismo sreli nikad?

Il' je već bilo?
Trebao korak?
Možda je sasvim do mene došla.
Al' ja,
u krčmu svratio gorak,
a ona
ne znajući - prošla.

Ne znam.
Cio svijet smo obišli
u žudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoišli.

Da, mora da je tako.

Miroslav Antić | Na vrh stranice..

Srbiji

Danas plamsaš samo od krvi najboljih
što su maču dali svoja tijela spravna,
blješteći u duhu i u čistoj volji,
božanstvena zemljo pravoslavna;

Juče ti si bila moćna i velika,
i za usne djece mlijeko, med i vino,
dok se ne skrhaše pod gradom čelika
grudi tvoje djece, srpska domovino.

Sutra, sabirući i danas i juče,
zasjaćeš u duhu i u živoj moći.
Jer će slavu sloma unuci da uče
kao zoru spasa iza teške noći.

Al’ ni novi narod, niti ponos međa
nikad više neće da ti ovaj vrati,
ponositi pogled iza hrabrih vijeđa
što su znale divski u ponor gledati.

Tvoje mirno čelo pod prijetnjom užasa,
i vijanjem vjetra strave i strahote,
i molitvu tamnu i gluha nebesa,
to je danas vrijeme najveće ljepote.

Tin Ujević | Na vrh stranice..

Suton

Evo ljupko veče, pobratim svih hulja,
Korakom ortaka nečujno se šulja;
Ko ložnica velja nebo se zatvara,
A čovjek nestrpljiv u zvijer se pretvara.
O prijazno veče, željkuju te oni
Koji s pravom vele - umorni i bolni -:
''Radili smo danas''! - veče melem nosi
Duša koja trpi i počinak prosi,
Starcu učenjaku kome vjeđe teže,
I radniku svakom koji trudan liježe.

U zraku, međutim, demoni se bude
Po nemiru nalik na poslovne ljude,
Sve kapke i strehe okrznu u letu.
Dok svjetla na vjetru ziblju se i letu,
Ulicama svuda Blud se pali tada,
Ko mravinjak vrvi u njedrima grada;
On posvuda krči sebi put potajni,
Dušmaninu sličan, sprema prepad tajni;

Rijući po blatu što sred grada diše,
Poput crva snagu iz Čovjeka siše.
Odsvakud se čuje iz kuhinja pisak,
Kazališta žamor i kapele vrisak;
Za stolom gdje kost užitak je fini,
Sjate se bludnice i sudruzi njini;
Tokovi što noću za odmor ne znadu,
Uskoro i oni prionut će radu:
Provalit će vrata i opljačkati kase
Da požive malo, odjenu metrese.

Saberi se, dušo, u tom teškom času
I ne slušaj ciku što gradom se rasu.
To je čas kad patnje bolesnih su ljuće
Mračana Noć ih davi i u ponoć vuče
- u bezdanu jamu, zajedničku svima,
Bolnice su pune njinim jaucima.
Mnogi više neće uveče kraj vatre
Sa voljenom dušom da sjede i snatre.

A koliki nisu osjetili nikad
Toplinu svog doma, nit živjeli ikad!

Charles Baudelaire | Na vrh stranice..

Bauk

Ko to jezdi tako pozno kroz noć i vjetar taj?
To otac sa čedom svojim kroz pusti jaše kraj
Dok vije vihor bjesni i strašna siječe stud,
On dijete svoje grli, o toplu grije grud.

Što sine skrivaš tako lice i pogled svoj?
Bauka zar ne vidiš, oče, u noći toj?
Bauka, krunu onu i njegov dugi skut?
To sine, noćne magle prelaze neba put.

" O drago čedo, hodi i podji samnom ti!
Prekrasne igre mnoge zajedno ćemo igrati,
Po obalama cvijeće šareno ćemo brat'
Majka će moja tebi zlaćano ruho dat."

O oče, zar ne čuješ šta zbori bauk taj,
Kako me tiho zove i mami u svoj kraj?
Smiri se, čedo moje, to nije bio glas
Iz suhog lišća vjetar pozdravlja šumom nas.

"Hoćeš li, slatko čedo, hoćeš li kraju mom?
Tebe će moje kćeri paziti ljubavlju svom
One će noću igrat' lagani tanac svoj
I ljuljaće te brižno i pjevat' slatki poj"

O oče, zar ne vidiš otud u onaj mrak
Da baukove kćeri rukom mi daju znak?
Da čedo moje, vidim, al' tebe vara gled
To noćni vetar starih povija vrba red.

"Ja volim čedo tebe i lice što ti sja,
Nećeš li milom, silom odneću tebe ja!"
O oče, on me hvata, bauk me grabi sad,
Bauk mi,oče, evo zadade bol i jad!

Dubokom prožet jezom otac uspori gred
U naručju mu sinak od bola blijed,
A kad je pred dom stig'o s mukom i jadom svim,
Mrtvo čedo bilo na grudima njegovim.

Johann Wolfgang von Goethe | Na vrh stranice..

Ljudi sjenke

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
sto kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a nase oči nikad ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima čutljivih patnika na svijetu
sto se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih tesko ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima ljudi usamljenih i bolnih,
sa obrazima upalim i žutim
sto ne čuje im se ni smijeha ni plača,
sto zive kao samotna i divlja drača,

ali s bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikoga ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rodjeno srce, i sebe.
Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prodju u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.

I žive oni tako, nećujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.

Ljubomir Ivanović | Na vrh stranice..

Ja te obožavam

Ja  te  obožavam  kao  nebo  noću,
O  posudo  tuge,  i  tvoju  mirnoću
Ja  ljubim  sve  više  što  mi  bježiš  dalje
Pa  i  makar  mislim  da  te  tama  šalje
Da  bi  ironično  razmak  povećala
Što  ga  je  do  neba  već  priroda  dala.

U  divljem  naletu  nasrćem  i  skačem
I  k'o  crv  lešinu  ne  bih  dao  jačem!
I  meni  je  draga,  u  očaju  slijepom,
Čak  i  ta  hladnoća  što  te  čini  lijepom.

Charles Baudelaire | Na vrh stranice..

Čekaj me

Čekaj me i ja ću sigurno doći
Samo me čekaj dugo
Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom
Čekaj i kada vrućine zapeku
I kada mećava briše
Čekaj i kada druge niko ne bude čekao više
Čekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka
Čekaj me i kada čekanje dojadi svakome koji čeka
Čekaj me i ja ću sigurno doći

Ne slušaj kada ti kažu da je vrijeme da zaboraviš
I da te nade lažu
Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim
Neka se tako umore čekati i svi drugovi moji
I gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta

Čekaj
I nemoj sjesti s njima
I nemoj piti ništa
Čekaj me i ja ću sigurno doći
Sve smrti me ubiti neće

Nek rekne ko me čekao nije taj je imao sreće
Ko čekati ne zna
Taj neće shvatiti niti će znati drugi
Da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh vatru kletu
Naprosto ti si čekati znala kao niko na svijetu

Konstantin Simonov | Na vrh stranice..

Nepovratna pjesma

Nikad nemoj da se vraćaš
kad već jednom u svijet kreneš
Nemoj da mi nešto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
I ja bježim bez povratka.
Nikad neću unatrag.
Sto ti znači staro sunce,
stare staze,
stari prag?
Tu je ono za čim može da se pati
Tu je ono čemu možes srce dati.
Al' ako se ikad vratiš
moraš znati
tu ćeš stati
I ostati.

Očima se u svijet trči
Glavom rije mlako veče
Od rijeke se dijete uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se dijete uči
da zapara nebo sjajem.
I od ceste da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak
da u tebi vječno klija
i čarlija tvoj početak.

Ti za korijen
nisi stvoren
Cio svijet ti je otvoren.
Ako ti se nekud žuri,
stisni srce i zažmuri.
Al' kad pođeš - nemoj stati
Mahni rukom.
I odjuri.
Ko zna kud ćeš.
Ko zna zašto.
Ko zna šta te tamo čeka.
Sve su želje uvek bjelje
kad namignu iz daleka.
Opasno je kao munja
opasno je kao metak
da u tebi vječno kunja
i muči se tvoj početak.
Ti si uvijek krilat bio
samo si zaboravio.
Zato leti.
Sanjaj.
Trči.
Stvaraj zoru kad je veče.
Nek' od tebe život uči
da se pjeni i da teče.
Budi takvo neko čudo
što ne umje ništa malo,
pa kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo,
radoznalo.

Ko zna šta te tamo čeka
u maglama iz daleka.
Al' ako se i pozlatiš,
il' sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo naprijed.
Nemoj nikad da se vratiš.

Miroslav Antić | Na vrh stranice..

Nevjerna žena

K rijeci je povedoh tada
misleći da djevojka je,
no bila je već udata.
U noći, na Jakovljevo,
s dogovorom ko' da bješe.
Svjetla bjehu pogašena,
a krijesnice upaljene.

Kod posljednjih tamo kuća
takoh njene grudi snene
i odmah se otvoriše
ko zumbula kite cvjetne.
Šuštao mi šum u sluhu
uštirkane suknje njene,
ko' da šušti komad svile
kad ga deset noža reže.
Bez svjetlosti u krošnjama
uzraslo je sve drveće,
obzor pasa lajao je
u daljini,iza rijeke.

Kad prođosmo kroz kupine,
iza trnja i rogoza,
mulj sam meki razgrnuo
ispod punđe njenih kosa.
Ja onda kravatu skidoh,
a haljinu skide ona.
Ja opasač s revolverom,
ona četiri bluze svoje.
Ni u smilja, ni u školjki
tako glatke kože nema,
ni kristal na mjesečini
tako blistav ne izgleda.
Kao ribe prestrašene
bježala mi njena bedra,
polovinu puna vatre,
polovinu puna leda.

Te sam noći projezdio
najdivniju od svih cesta,
na ždrebici sedefastoj,
a bez uzde i stremena.
Neću reći jer sam čovjek,
sve što mi je ona rekla,
Svjetlost uma meni kaže
da razborit biti treba.

Povedoh je s rijeke blatnu
od cjelova i od pijeska.
A mačevi ljiljanovi
borili se protiv vjetra.

I ponijeh se kakav jesam,
jer ciganska krv sam prava.
Poklonih joj košaricu,
veliku od žuta platna,
i nisam se zaljubio,
jer,iako već udata,
reče mi da djevojka je,
kada pođoh s njom na rijeku.

Federic Garcia Lorca | Na vrh stranice..

Stid

Kada  me  ti  gledaš  lijepa  sam  od  sreće
Ko  trava  dok  po  njoj  kapi  rose  teku,
Moje  tašto  lice  prepoznati  neće
Ni  visoke  trske  kad  siđem  na  rijeku.

Ja  se  svojih  tužnih,  jadnih  usta  stidim,
I  koljena  grubih,  i  razbita  glasa.
Sada,  kad  si  ovdje,  i  gledaš  me,  vidim
Koliko  sam  jadna,  gola  do  užasa.

Niti jedna  stijena  na  tvom  dugom  putu
Ne  bje  tako  gola  u  svjetlu  svitanja
Kao  ova  žena  što  pjeva  u  kutu
Radosno,  i  koju  vidjeh  kako  sanja.

Ušutjet  ću  da bi  sreću  moju  znali
Oni  što  ravnicom  prolaze  i  žure
Po  tom  bljesku  što  mi  grubo  čelo  pali
I  po  tome  kako  ruke  mi  drhture.

Noć  je  i  po  travi  kapi  rose  teku;
O  gledaj  me  dugo,  ko  nikad  u  životu,
Jer  već  ranom  zorom  ,  silazeć  na  rijeku,
Ljubljena  će  tvoja  odnijeti  ljepotu.

Nepoznati autor | Na vrh stranice..

Dvoje

Ljubeći se od postanja
Kroz maglu svijeta dvoje bludi,
Sa čudnom čeznjom, da se nađu
U metežu stranih ljudi.

Razmišljaju o sebi često
I prevarit će se kadikad,
Da su jedno drugo našli,
A neće se naći nikad.

Pa ipak, on će jednom doć
U sobu onoga hotela,
U kom je ona cijelu noć
Uz uzdisaje mora bdjela.

Pred zoru, kad u krevet legne,
Na onu misleć koju trazi,
Ni slutit ne će, da mu jorgan
Pokrivase već njene draži.

I možda će u restoranu
Iz one čase on da pije,
Na kojoj bjehu njena usta
Nekoliko dana prije.

Dobriša Cesarić | Na vrh stranice..

Jesen

Prošla je bura, stišale se strasti,
I ljubav s njima sve je bliže kraju;
Drukčije sada tvoje oči sjaju -
U njima nema ni sile ni vlasti.

Ja čujem: naša srca biju tiše,
Tvoj stisak ruke nije onaj prvi;
Hladan, bez duše, bez vatre i krvi,
Kô da mi zbori: nema ljeta više!

Za društvo nekad ne bješe nam stalo,
O sebi samo govorismo dugo;
No danas, draga, sve je, sve je drugo:
Sada smo mudri i zborimo malo...

Prošlo je ljeto! Mutna jesen vlada.
U srcu našem nijednog slavuja;
Tu hladan vjetar svele ruže ljulja,
I mrtvo lišće po humkama pada...


Aleksa Šantić | Na vrh stranice..

Ne vjeruj

Ne vjeruj u moje stihove i rime
kad ti kažem draga da te silno volim
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime

Ne vjeruj,no kasno
Kad se mjesec javi
I prelije srmom,vrh modrijeh krša
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi

Dođi čekat ću te
U časima tim, kad na grudi moje priljubiš se čvrsće
Osjetis li draga,da mi tijelo drsće
I da silno gorim ognjevima svijem

Tada vjeruj meni,i ne pitaj više
Jer istinska ljubav, za riječi ne zna
Ona samo plamti, silna neoprezna
Niti mari draga,da stihove piše!


Aleksa Šantić | Na vrh stranice..

Ako

Ako možeš ostati miran kada na tvome putu
svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe;
Ako sačuvaš povjerenje kada svi ostali sumnjaju;
Ako možeš čekati a da se ne umoriš čekajući;
Ao ne lažeš kada čuješ laž,
Ako ne mrziš kada tebe mrze,
I ako se ne praviš previše dobar,
niti govoriš previše mudro;

Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve;
Ako misliš, i misli ti ostaju uvijek čiste;
Ako znaš prihvatiti, i pobjedu i poraz;
Ako možeš podnijeti da tvoju istinu
varalice iskrivljuju da bi lakše prevarili budale;
Ako vidiš kako u djeliće razbijaju tvoj cilj,
I miran se sagneš da pokupiš ostatke;

Ako možeš sakupiti sva svoja dobra
I staviti ih na kocku, sve odjednom;
I izgubiti, i početi ponovno ispočetka;
Ako možeš prisiliti svoje srce, živce
i mišiće da služe tvojim ciljevima,
i kad su malaksali,
I ako ustraješ kada sve zastane,
Osim Volje koja ti govori: Drži se dobro;

Ako možeš hodati s kraljevima i ne izgubiti
ljudskost;
Ako te ni prijatelj ni neprijatelj ne mogu
povrijediti;
Ako svaki čovjek znači nešto za tebe
ali ni jedan previše;
Ako znaš dobro ispuniti svaku minutu svog
života,
I svakog trenutka ideš pravim putem;
Tvoja će biti zemlja i sve njeno blago,
jer
Bit ćeš Čovjek, sine moj!

Rudyar Kipling | Na vrh stranice..

Inicijacija

Sve su mi oduzeli:
kaput,
trošne cipele,
vrečicu sa stvarima,
vezice za cipele,
sve su nonšalantno
u metalne i drske ormariće ljudskosti spremili,
na krevet hladni me polegli.
Uz vječna svjetla bijela,
malo hodam,
zid sam plača,
bijel,
bijel,
nepostojan,
krhka kula od karata.


Doviđenja druže stari

Dovidjenja, dragi, dovidjenja;
Ti mi prijatelju jednom biješe sve.
Urečen rastanak bez naseg htjenja
Obećava I sastanak, zar ne?

Dovidjenja, dragi, bez ruke, bez slova
Nemoj da ti bol obrve povije
Umrijeti nije nista na ovom svijetu nova,
Al' ni živjeti bas nije najnovije

Sergej Jesenjin | Na vrh stranice..

Ovdje je sve slobodno i sve smijete kopirati